Lepa_Brena_1983_Sitnije_Cile_sitnije_b

Ispovest Lepe Brene nakon Jugovizije 1983

Evropesma.org vam donosi još malo zanimljivosti iz prošlosti. Ovog puta je to ispovest Lepe Brene, nakon održane Jugovizije 1983. godine, koju je ona tada napisala ekskluzivno za Radio TV Reviju:

Da ta naša zabavna muzika igra neku ulogu na domaćem terenu, izbor za Pesmu Evrovizije sigurno se ne bi održao u Novom Sadu, u jednom očajnom studiju, pod neverovatno lošim uslovima. Tamo se nije znalo ni ko pije ni ko plaća! Jadan Jovan Adamov – nekoliko sati je samo molio: Ljudi, ko radi na monitoru? Molim vas, ko radi na mikrofonu? Ko radi na ovoj kameri, molim vas, ljudi?

Mnogo volim ovo što radim, što razgaljujem ljude. Da nije tako, ko bi izdržao sve te napore, putovanja, hotele? Ja sam čovek pustolov! Jedino što mi je mrsko, najgluplje, jeste da pričam o sebi. Kad god dođem u Beograd, moram da se ispovedam. Ovde, u hotelu Jugoslavija, telefoni po ceo dan zvrje. Pogotovu sad, posle Evrovizije. Zovu me iz zemlje, iz inostranstva. Da ne bih svakom ponaosob pričala šta se sve u mom životu izdešavalo, a mnogo toga je bilo (iako imam samo 22 godine), evo moje ispovesti. Počeću od vremena sadašnjeg, od ove Evrovizije, jer vidim da to sad ljude najviše ineteresuje. Pa zato evo priče iz prve ruke.

Još pre nego što se znao pobednik takmičenja, imala sam utisak da je to jedna velika budalaština, što se faktički i pokazalo. Novinari su me preforsirali, izdigli na svojevrstan pijedestal, a to je stvorilo otpor kod nekih važnih ljudi. Sad, koliko su uopšte važni, ne znam, ali, bili su u žiriju.

Kad sam došla u Novi Sad, na probu, bilo je vrlo smešno: svi su me tapšali po ramenu i pitali da li sam spakovala kofere za Minhen. Prvo mi je bilo smešno, a onda kiselkasto.

Od jedne prijateljice, s kojom odavno sarađujem, dobila sam i ovakvo pitanje:

- Šta se ti u ovo uplićeš kad je sve namešteno i kad se zna ko će pobediti?

Ona je to saznala u Zagrebu, gde je bila kod dečka, koji je tamo u vojsci.

Lepo mi je rekla:

- Pobediće Danijel!

LP2Odgovorila sam joj da nisam došla na takmičenje da pobedim sa nameštaljkama, već da prikažem nešto što je tipično naše, sa elementima jugoslovenskog melosa, ono što ovaj narod voli.

Sebe ne smatram evropskom ženskom, već balkanskom, što znači: krupnija, malo jača. Ono što ceni ovaj običan svet s kojim se ja družim, a ne onaj na Zapadu što je za mršave i svilene frajlice.

Rade protiv volje naroda

Stvarno je ispalo da je igra nameštena i zbog toga sam ćutala: nisam htela da o tome govorim, da se žalim. I dobro je: dobila sam silne poene, baš one koje sam priželjkivala. Ali ne od žirija, već od naroda. Moj poraz se pretvorio u slavlje.

Po reagovanju ljudi, shvatila sam da se se mnogo toga u muzici radi protiv volje naroda. 

Možda nije dobro što ću sada reći: ti, koji su glasali protiv mene, a možda su do juče bili seljaci, provincijalci, najednom su se osetili važnim kritičarima pa su počeli da se ulaguju nekakvim evropskim kriterijumima.

Maltene, Brena će obrukati ovu naciju, nismo mi ovde u Jugoslaviji seljaci, pa da nju šaljemo u svet – da nas ona zastupa!

Ja se nisam razočarala zbog Evrovizije, to da se razumemo ne prvom mestu. Jer, imali smo najbolju pesmu, što da to krijem?

Svi ostali pevali su neke „leve stvari“, one koje mogu da prođu na domaćim festivalima šlagera, kao što su Split, Opatija…Oni su pogrešno shvatili cilj ovog takmičenja.

Ni „Novi Fosili„, koje inače volim, jer su im pesme bliske običnom svetu, nisu imali tipično jugoslovensku pesmu.

To mi je žao jer i ja pripadam tom običnom svetu.

A ovaj dečko Danijel, jeste da je pobedio, ali bi mu prava pobeda bila da se radilo o Splitu ili Opatiji, a ne o Evroviziji.

Oduvek sam smatrala da se Evropi ne treba uvlačiti u dupe i da Jugosloveni konačno treba da se predstave svetu onakvi kakvi jesu, a ne da stalno nešto foliraju.

Mislila sam: treba otići u Minhen sa nečim što je naše, originalno.

Ne moram to ja biti. Ali, zar ne bi bilo bolje da se odredi jedan pevač koga voli cela zemlja, ili bar njen najveći deo, pa daLB1 kompozitori za njega pišu pesme. I onda da se izabere jedna prava, naša, jugoslovenska.

I neka Evropa vidi šta mi to volimo.

A to što šaljemo otrcanu kopiju nekih stranih uzora – stvarno je sramota!

Bože me sačuvaj kako je to ispalo!

Da ne bude zabune: ta „Džuli“ nije loša, ali to uopšte nije jugoslovenska pesma, to sa ovim narodom nema nikakve veze. Čista laž o nama.

Ja sam bar bila originalna, naša, balkanska.

Ni garderoba mi nije bila imitacija Pjer Kardena. Kad se samo setim šta je prošle godine uradio Rikard Gumzej, kako je samo unakazio one „Aske„!

Ne bih to sebi nikad dozvolila. Ja objasnim majci šta želim, ona ode kući i sašije mi – bude kao saliveno, sve uz telo. Mama mi je bolja od Kardena, da o Gumzeju i ne govorimo.

Šta sam zaključila? Da je Evrovizija potpuno promašena stvar i da zabavna muzika u ovom trenutku nije na nivou narodne, kojoj svet pridaje veći značaj.

Sudska tužba Miše Kovača

Da ta naša zabavna muzika igra neku ulogu na domaćem terenu, izbor za Pesmu Evrovizije sigurno se ne bi održao u Novom Sadu, u jednom očajnom studiju, pod neverovatno lošim uslovima. Tamo se nije znalo ni ko pije ni ko plaća!

Jadan onaj Adamov, Jovan Adamov – nekoliko sati je samo molio:

- Ljudi, ko radi na monitoru? Molim vas, ko radi na mikrofonu? Ko radi na ovoj kameri, molim vas, ljudi?

Jadan čovek, ja mislim da se on slomio oko te Evrovizije. Prosto mi ga je žao bilo: ispao je taj ugledni kompozitor kao obični fizički radnik. Šokirala sam se kako je bilo loše organizovano.

Neki su mi predlagali da sve predam sudu, da se izbor poništi. A koga da tužim, kad ne znam gde je glava od koje riba smrdi. Ne smrdi riba od repa!

Ja nisam tužila, ali jeste Mišo Kovač i čovek je sasvim u pravu.

On je imao utisak, a imala sam i ja, da se njegova grupa uopšte nije čula. Mislim na pratnju klape sa Primorja.

Zaista je zvučalo smešno, jadno, ali ne njegovom krivicom. I želim mu da dobije sudski spor. Tu moramo biti solidarni! Danas će njega oštetiti, sutra mene.

U stvari, mene su već prešli, ali nema veze.

Na Evroviziji su više prevarili narod nego mene, što se i pokazalo silnim protestima, pa i peticijama sa pet do šest hiljada potpisa.

Eto, sedim sama u hotelu „Jugoslavija“, soba broj 140, ali osećam da su mnogi ljudi širom Jugoslavije uz mene, tu, sa mnom.

No, ne mogu da zaboravim taj Novi Sad.

Jedan obični seoski vašar se bolje organizuje. Znam to. Bilo je dana kad sam pevala na seoskim slavama. I tu sam se mnogo lepše osećala nego na Evroviziji. Ljudi su opušteni, obični, oseća se da je to svet koji ne pati od veličine, kao svi sa Evrovizije.

Baš tako: ja sam obična, kao taj svet iz provincije.

Ne zaboravljam ko sam i šta sam i bitno mi je da ostanem normalno biće.

Kad mi se ne radi, ja kažem:

- Neću da radim!

Pa makar izgubila 15 ili 20 miliona, nije sve u parama. Ono što jesam – to sam, i ništa ne može da me pokvari. Ne volim kad me puno hvale, jer znam da sam obično, jednostavno stvorenje koje samo voli svoj posao.

I nisam za foliranja.

Ljudi su uvideli da nisam obukla kratku suknju da bi oni samo gledali moje dobre noge, već zato što to odgovara mojim godinama. Imam tek 22.

Ono što ja dajem ne vuče na vulgarnost, ja ne navlačim ljude na tanak led.

Pevam simpatične pesmice, a uz mladost ide i lepota. Narod je to shvatio, ali ne i ovi što su birali Pesmu Evrovizije.

Priznajem da me je pogodila ta nepravda. Koga su oni isfolirali? Celu naciju! Pokazalo se kako je narod reagovao, a za mene je najveći uspeh kad mi pesma uđe u narod. Ja ne pevam za muzičke stručnjake i kritičare. Da sam to htela, otišla bih u operu.

Pa bi u tu istu operu verovatno morali da teraju vojnike i učenike da bi ispunili dvoranu i opravdali društvne dotacije, koje nisu male, pogotovu sad kad smo u priličnoj buli.

Ne bih to pominjala da mnogi visokoučeni stručnjaci kažu za „narodnjake“, koje niko ne dotira, da je to seljakluk.

Bože, kako ljudi brzo zaboravljaju svoje poreklo, da su im očevi ili dedovi, koliko do juče, bili u opančurama.

Ne žalim se. Nisam cmizdrila ni posle poraza na Evroviziji.

Ali me nerviraju kreteni koji skreću sa teme, pa javno, po novinama, razglabaju o mojoj kilaži, umesto da pišu, pozitivno ili negativno, o mom pevanju. Baš me briga što im se ja fizički ne dopadam.

Zatim, pišu o mojoj publici kao o primitivnom svetu. A ti isti ljudi žive u tom svetu, taj svet ih blisko okružuje i tom svetu je drago kako ja pevam, kako izgledam.

Da imam krive noge, kroz koje bi avion mogao da prođe, sigurno nikad ne bih obukla mini suknju.

 

Lepa_Brena_1983_Sitnije_Cile_sitnije_bBio bi to šok za Evropu!

Šta me još čudi: mnogi su se pitali otkud Kornelije Kovač sa Brenom? A on je, kako narod kaže, jedan prevejani lisac. Sve što je ovde napravio, bilo je odlično. Bio je i u Londonu, osetio je puls Zapada, video je šta tamo ide.

Šta ide? 

Sigurno ne idu imitacije, nešto iz šeste ruke.

Zato smo se svi mi skoncentrisali na to da napravimo jugoslovensku pesmu. Nikakav rok, nikakva balada, šanasona, ništa od onog što krademo sa strane. Nego, da baš bude nešto naše! Što da se foliramo, mi smo seljačka nacija, tačnije, seljačko-radnička.

Žao mi je što nismo pobedili najviše zbog Minhena.

U tom delu Nemačke, gde će biti finale Pesme Evrovizije, ima mnogo naših gastarbajtera.

Koji bi to bio urnebes, koji šok za Evropu!

Pevala sam izvesno vreme u Nemačkoj, baš u Minhenu, i znam kako naši ljudi reaguju na moju pesmu. Tamo bi svi bili za mene. Kako svi? Pa nije reč o Londonu, Lisabonu ili Helsinkiju, gde nema Jugovića kao u Nemačkoj.

Pre nego što se saznalo ko će biti naš predstavnik, poručivalo se iz Nemačke:

- Otkupićemo celu salu, sve što se može, makar plaćali ulaznice i po 300 maraka!

Bila bi to vesela ludnica, opštenarodno veselje, sa našim zastavama, bučnim navijanjem. Ostavili bismo neki utisak, raspametili i Nemce i Evropu, naravno, svi zajedno: mi na bini, naši radnici u gledalištu.

Kad smo na izboru u Novom Sadu propali, tek tada su telefoni počeli da zvrje. Javljali su nam se iz Nemačke, mladi, stari, deca, besni, tužni, kao da je zavladala opštenacionalna žalost.

I meni je bilo teško jer sam sigurna da bi te naše ljude u tuđini uspela da obradujem, a ja volim da radujem ljude.

Znam ja naše Jugoviće, baš njih briga za neku „Džuli“.

Jedan komentar

  1. Sasa

    A pre neki dan na tv-u je bila puna hvale za Danijela i Dzuli, drugu je priču pričala!