Foto: AVROTROS
Foto: AVROTROS

Small-town boy in a big arcade

Stara narodna izreka zbori nam da je jutro pametnije od večeri. Da, pristalica sam te mudrosti, ali večeras sam (ni sat po završetku velikog finala 64. izdanja Takmičenja za Pesmu Evrovizije) „small-town boy in a big arcade“ te osećam nasušnu potrebu da svoje misli i uzburkana osećanja pretočim u tekst i podelim ga prvo sa papirom a onda i sa vama, slučajnim ili namernim čitaocima. Jutro ne mogu da čekam. Vratimo se nekoliko godina unazad.

Bio je 16. maj 2011. godine. Tada još kao srednjoškolac, prvi put sam od nekoga čuo kako se zapravo može opisati ono što sam svake godine od 2004. godine negde u maju osećao u dubini svoje duše. Osećao istinski a nisam znao kako da ga nazovem. Predstavnica Srbije na ESC te godine Danica Nina Radojičić gostovala je gore pomenutog dana u Beogradskoj hronici. Tom prilikom izrekla je jednu gorku istinu a to je da ne zna kako da se navikne na to da je Pesma Evrovizije prošla. Shvatio sam da je to i moj problem koji me svake godine nakon evrovizijskog finala „proganja“. Evrovizijskim fanovima dobro je poznat sindrom „nedelje posle finala“ kada dolazi do splašnjavanja zanosa koji je rastao iz nedelje u nedelju iz dana u dan proteklih meseci i sedmica. E pa, neka ovaj tekst bude jedan vid moje simbolične borbe protiv tog sindroma od kojeg „bolujem“ i nisam znao kako da ga nazovem sve dok mi Nina nije otvorila oči.

Iza nas je jedno od najuzbudljivijih takmičenja proteklih petnaest godina. I to je samo jedan od segmenata u kojem je ovogodišnja Pesma Evrovizije opravdala očekivanja i svoj renome. Iako je na kraju pobedila numera od koje se to očekivalo, barem se to nije znalo do poslednjeg sekunda trajanja glasanja, što upotpunjuje sav doživljaj. Kao i uvek, bilo je razočaranja, iznenađenja, prijatnih i neprijatnih. Na kraju, ipak mislim da je pobedila muzika i umetnost. Dobro je za Pesmu Evrovizije koja je toliko opterećena skandalima, senzacionalizmom, politikom i raznim drugim uticajima zbog kojih je često na meti kritika, da u tri poslednje godine, dva puta pobeđuje glas i pesma. Ne igra, ne konfete, ne tekst sa raznoraznim porukama. Već čisto osećanje.

Nećemo se ni zavaravati da će ova pesma postati globalni hit, niti neki mejnstrim, ali budimo realni koji pobednik pa i jeste u poslednjih 15 godina (nažalost). Takvi se mogu prebrojati na prste jedne ruke. Preovlađuje utisak da je ove godine bilo dosta ujednačenih, približno dobrih pesama što je svakako korak napred za ovo naše voljeno muzičko takmičenje.

Ja se već sada osećam bolje. Mislim da će sutra prisustvo praznine ipak biti neminovno. Ali tako je to meni sa mojom Pesmom Evrovizije. A što se tiče Nininog pitanja, odgovor je zapravo veoma jednostavan. Pesma Evrovizije nije prošla. Ona je tu, uvek i svake godine od 1956. I biće i dalje. Sad se samo čeka naredna. I kao što je prekjuče bio jedan dan do finala , danas je 365 dana do finala. I tako u krug. Evropa je stari kontinent. A dokle god bude živela Evropa, živeće i Pesma Evrovizije. True fantasy.

Izvor
Vukojica Živanović